Što nas djeca mogu naučiti

---

Kad  je riječ o podizanju djece, često se spominju osobine i vrijednosti roditelja u koje se djeca trebaju ugledati i slijediti ih. Usred važnog nastojanja da djecu učinimo što sličnijima sebi, zaboravljamo što sve mi možemo od njih naučiti.

Svi odrasli su nekada bili djeca… Ali samo nekolicina njih se toga sjeća (Saint-Exupéry, Mali princ)

IGRAJU SE I UŽIVAJU U TOME

Igra je najvažniji dječji posao. Kroz igru djeca razvijaju kognitivne i motoričke sposobnosti, uče o sebi, drugima i međusobnim odnosima. U igri dijete osjeća slobodu i spontanost koju, odrastajući pod utjecajem okoline i društvenih normi, sve više u sebi zatomljuje. Zbog te neopterećenosti ciljem i svrhom dijete istinski uživa u igri. Zbog radosti  koju doživljava igrajući se, sjećanja na tu aktivnost djetetu postaju najdraže uspomene iz djetinjstva. Kad se odrasli igraju, najčešće im je cilj pobijediti druge u igri, čime ona prestaje biti sama sebi svrhom, a ako taj cilj nije postignut, osjećaju gubitak, a ne užitak. 

Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra. (Heraklit)

RADUJU SE NAJMANJIM STVARIMA

Djeca pronalaze razlog za veselje u najmanjim stvarima. Hodanje po šuškavom lišću, gacanje po kišnim lokvama, lov na leptire, blesavi smijeh, kreveljenje, glazba, kiša, knjige i još mnogo toga! Djeca se zaljubljuju u najjednostavnije užitke i osjećaju istinsku ljubav prema životu. Kod djece su emocije snažne ali kratkotrajne, a u svakom trenutku sreće intenzivno uživaju i popratit će ga grlenim smijehom, povicima zadovoljstva i oduševljenjem. Za razliku od odraslih, nakon svađe djeca će se vrlo brzo pomiriti i ponovno igrati jer im je sreća važnija od ponosa. Premda se odraslima razlozi dječjeg veselja mogu činiti banalnima, ne treba ih omalovažavati jer će djeca tako učiti da osjećaje treba zatomljivati. Radije pustimo kočnice i veselimo se s njima!

Dijete uvijek može odraslog naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi. (P. Coelho)

ŽIVE U SADAŠNJOSTI

Djeca žive u trenutku i ne zaokupljaju svoj um brigom nad kojom nemaju kontrolu. Oni vjeruju svojim skrbnicima i imaju slobodu prihvatiti život koji  dolazi. Primjećuju sitnice, poput leptirića kojem se iskreno dive. Kako odrastaju, zakočeni inhibicijama gube sposobnost zamjećivanja čuda iz prirode ili iz okoline. Kao odrasli, postaju opterećeni teretom prošlosti i brigom o budućnosti pa često ne znaju uživati u trenutku. Ipak, prisutnost u trenutku može se vježbati. Naprosto trebamo shvatiti da sreća nije neprekinuto stanje, već trenutak u kojem treba znati uživati. To su sve one male, jednostavne stvari koje naš život čine ljepšim, poput lica usnulog djeteta, maženja kućnog ljubimca, pjeva ptica u zoru ili vizura grada kroz koji prolazimo putujući na posao.

Djeca nemaju prošlosti ni budućnosti, zato uživaju u sadašnjosti, nešto što nam se rijetko događa. (Jean de La Bruyère)

MAŠTAJU BEZ KOČNICA

Čudesan je svijet mašte. Odvest će vas gdje god poželite, rekao je veliki Einstein. Mašta rađa kreativnost, a kreativnost nove ideje i inovacije bez kojih svijet nikad ne bi mogao ići naprijed. Sposobnost maštanja najviše se vezuje za djecu upravo zbog njihove (već spomenuteJ) sposobnosti potpunog prepuštanja trenutku, posebno trenutku igre i kreativnog stvaranja. Igra i kreativnost omogućuju djeci da na neopterećen i prirodan način ruše sve granice nemogućega bez straha od pogreške. U svijetu dječje mašte nema pravila, pa sunce može biti plavo, a  auto može letjeti. Može se pričati s imaginarnim prijateljem, a obična kartonska kutija može biti svemirski brod. Nije li to divno?

Ograničenja postoje samo u našim umovima. Ako koristimo maštu, otvaramo si svijet beskonačnih mogućnosti. (Jamie Paolinetti)

NEMAJU PREDRASUDE

Djeca se rađaju bez predrasuda i bez stereotipa. Usvajaju ih u interakciji s roditeljima i skrbnicima, okolinom i odrastanjem u kulturi koja ih uči što je poželjno, a što nepoželjno. Djecu se uči kako se „pravilno“ ponašaju djevojčice, a kako dječaci. Već u ranoj dobi djeca počinju oponašati svoje roditelje te tako usvajaju njihova uvjerenja i razmišljanja.
Stereotipi se mogu pronaći u knjigama (čak i školskim udžbenicima), stripovima, reklamama ili filmovima. Sjetimo se, na primjer, ilustracije žene koja žonglira kućanskim poslovima i muškarca koji sjedi u naslonjaču i čita novine. Predrasude i stereotipe ne možemo iskorijeniti, no možemo ih smanjiti razvijanjem empatije prema drugima. Tako ćemo biti dobar primjer djeci koja već znaju što je važno i ne treba im to pokvariti.

Lakše je razbijati atome nego predrasude (Einstein)

S djecom doista razumijemo koliko je život dragocjen, a istodobno krhak. Zato ga vrijedi osigurati.